Događaj koji pamtim

Vrijeme kao da je stalo. Mnoštvo ljudi prolazi pored mene, a ja nijemo gledah u nekom nepoznatom pravcu pokušavajući da ukradem još ono malo te ljetne noći. Osmijeh mi odzvanja u ušima,nas dvoje se smijemo,bez prestanka,za doručkom,ručkom,večerom. Smijemo se pred spavanje. Kao da smo se samo smijali cijelo moje djetinjstvo. "Ena, ćao, mi idemo" dobaci mi poznat muški glas. "Vidimo se ujutro" , reče moj brat Goran, nasmijan kao i onog jutra, dana i večeri. Taj ne glas vrati u stvarnost. "Već ideš"? upitah ga. "Da, idemo zora već sviće, zar ne primjećuješ"? Pa kako da primjetim,pomislih u sebi, za mene je vrijeme stalo. Kroz zube procjedih jedva ono "ćao" i okrenuh se prema prozoru. Taj dan mi je bio brskrajno dug, ustala sam jako rano, kako bih pomogla roditeljima u posljednim pripremama za vjenčanje moga brata, ali i kako bih što duže bila u njegovom prisustvu. Pokušala sam zaustaviti vrijeme i svaku minutu pretvoriti u sate,a svaki sat u dane. Pokušala sam ne biti tužna. Ne bijaše uopće tako, bila sam tužna, ali to je bila ona samo meni poznata "sretna tuga", zbog njega,jer on je bio presretan. Dan kao iz bajke,ljepote i sreće na sve strane,nikad više pozitivne energije na jednom mjestu. Uživala sam u sreći svih ljudi oko mene, i ja sam bila sretna,ali pomalo izgubljena u tom vremenu. "Čestitam ti od srca, želim da budeš najsretniji čovjek na svijetu, a ja ću biti najsretnija sestra", kazah mz nakon čina vjenčanja. Iskreno se nasmija poljubi me u obraz i reče "Hvala Enči-Menči". Ostatak priče je poznat gotovo svakoj sestri,bratu,bračnom paru. Ništa se bitno ne promijeni u mom životu,čak što više i sad se smijemo,samo sad nas je više i taj osmijeh poprima neku skroz drugu dimenziju. Sad smo mnogo,mnogo sretniji i zadovoljniji. Vraćam se na početak priče, ovo za mene bijaše najteži,najstresniji ali i najsretniji dan u životu. Ovo za mene bijaše najljepši događaj,koji ću pamtiti cijelog života.