Već godinama čim se probudim pogledam kroz prozor svoje sobe.
Svaki put bez obzira koje godišnje doba bilo, slika je drugačija. Jedno jutro
pokušala sam zapamtiti detalje koje sam vidjela.
Ulica pusta. Mislim da je bilo jako rano.
Sve pusto, samo se negdje u daljini čuje cvrkut ptica. I one se bude. Ta
tišina, kao da se priprema za buku koja će preplaviti moju ulicu i grad. Moj
grad okupan rosom. Morala sam izaći na ulicu kako bih uživala u toj ljepoti.
Miris lipe u blizini moje kuće popravljala mi je raspoloženje. Ugledala sam
prolaznika. Pogledali smo se. On je isto bio raspoložen. Ovo jutro je zaista
bilo čarobno. Najednom, mnoštvo ljudi, djeca su krenula u školu, a oni stariji
na posao. Ovo jutro se ipak razlikovalo od onih ostalih. Ovaj put prolaznici su
bili nasmijani, djeca raspoložena i naspavana. Sve je bilo zaista drugačije.
Čak je i nebo bilo čudno. Nigdje oblačka, a Sunce tako nasmijano da je i meni
izmamilo osmijeh na licu. Vratila sam se u kuću. Bilo mi je vrijeme da se
spremim za početak novog radnog dana. Ja sam bila tog jutra mnogo sretnija i
poletnija. Dan mi je bio ispunjen osmjehom i srećom. To jutro, jutro u mom
gradu je bilo zaista posebno, Više se takvo jutro nije ponovilo, ali nisam ni
žalila. Još pamtim miris lipe, jarko Sunce i nasmijane prolaznike.
Nema komentara:
Objavi komentar