Šetnja pokraj predivne rijeke

Pred sam kraj školske godine bila sam strašno umorna, bezbroj kontrolnih radova, svakodnevno ispitivanje nastavnika. Sve me je to opteretilo i shvatila sam da mi treba malo odmora.

Jedan vikend odlučila sam sa roditeljima provesti na obalama rijeke Une. U nekoliko kilometara udaljenom od same jezgre grada, bihaćkom naselju Lohovo živjelo se skroz drugačije. Život bez automobila, električne energije, uz miris roštilja i svježe pokošene trave činilo mi se ao pravo osvježenje.

Nakon ručka, odlučila sam se prošetati kraj rijeke Une. Imala sam osjećaj da joj nikad nisam bila bliža. Tako mirna, modro zelene boje pričala je svoju priču. Za razliku od majčine utrobe Una u svojoj nosi bezbroj života, pružajući joj stopostotnu sigurnost.

Okrenuh se oko sebe, prizor je nevjerovatan. Nebo plavo bez oblačka, samo lagani vjetar toplo dopiru do mene, samo lagani vjetar toplo proljetno poslijepodne čini ugodnijim. Zvukovi koji dopiru do mene nekada su mi bili strašni. Sada su najljepša melodija za moje uši. Sjela sam na jednu drvenu klupu, zažmirila sam i udahnula dubok. Tolika ljepota nije se mogla riječima opisati. Salix babylonica ili Žalosna vrba, kako se kod nas u narodu kaže, plakala je ali ne glasno nego tuho u sebi, oplakujući nešto što meni nikada neće biti jasno.

Trgnuh se kao iz sna. Nisam sigurna koliko sam dugo sjedila. Ljepota viđena tog dana, ali ne svakidašnja nego ona koju je u tom trenutku zabilježilo oko zauvijek će ostati u mom srcu. U povratku, Una i dalje teče, boja je nešto tamnija, ali ipak prekrasna. Vrebe će i dalje plakati i u čudu ostavljati sve slučajne prolaznike.

Sada sam na raspustu, nisam umorna ali sam ipak željna ljepote, i onda se sjetim riječi pokojnog čika Boška Marjanovića " Otvori oči Una je pred tobom ". Ja sam prvi put na pravi način otvorila oči i doživjela Unu. Ne želim ih nikad zatvoriti. :)