Vraćam misli i sjećanja u nazad i razmišljam čega sam se najviše
plašila. Rat nisam zapamtila jer sam bila mala. Imala sam lijepo djetinjstvo
sve dok se nisam razboljela.
Nisam se plašila svoje bolesti sve dok mi
mama i doktor nisu rekli da moram na operaciju. Nisam mogla vjerovati. Svijet
mi se okrenuo, zaplakala sam. Najviše sam se bojala kako ću zaspati prije
operacije. Strah na ono najgore me proganjalo. Nisam mogla spavati noćima. Svi
su bili zabrinuti za mene. Trudila sam se da ne zabrinjavam ikog oko sebe, ali
mi nije uspijevalo. Dva dana prije moje operacije u sobu došla je osmogodišnja
Katarina iz Karlovca. Čekala je svoju četvrtu operaciju noge. Bila je jako
vesela. U njenim očima nije bilo straha i brige. Rekla mi je da se ne bojim, i
taj dan sam se bolje osjećala. Nisam razmišljala o operaciji, a mama i brat su
bili mnogo sretniji. Odlučila sam da ću pobijediti strah. Došao je dan za
operaciju, Katarina mi je stisnula ruku i rekla da će sve biti uredu. Nakon
njenih riječi otišla sam u operacionu salu i više se ničega ne sjećam. Znam
samo da sam se probudila u bolovima, ali sretna. Oko mene su bili ljudi koje
najviše volim, okrenula sam glavu i vidjela Katarinu koju su pripremali za još
jednu operaciju. Nasmijala mi se i mahnula. Nisam joj uspjela ništa reći, ali
je znala da joj želim sve najbolje. Kasnije sam išla na još jednu operaciju, i
nisam se plašila.
Moj strah zauvijek je pobijeđen
zahvaljujući Katarini. mojoj hrabroj prijateljici !!! :)))
Nema komentara:
Objavi komentar