Stojim pred čuvenom bihaćkom Gimnazijom. Drhtavim korakom približavam se vratima kroz koja su prije više desetina godina prolazili Branko Ćopić, Enver Krupić. Mnogi moju vršnjaci osjećaju se isto kao i ja.
Bujica emocija prolazi mi kroz glavu. Odjednom vraćam film prije osam godina. Isti strah i ista bura emocija prolazila mi je kroz tijelo kada sam krenula u prvi razred osnovne škole. Na licima sedmogodišnjaka i njihovim roditelja ogledao se isti strah. Strah od nepoznatog. I nakon kratkog vremena taj strah nestaje, ostaju samo velika prijateljstva i simpatije. Evo sada nakon osnovne škole i osam lijepih godina stojim sa istim strahom na raskrsnici života. Moj strah u nekoliko trenutaka nestaje čuvši glas moje najbolje prijateljice koja me uhvativši za ruku trgnuh iz mojih misli. Odjednom jasno čujem glas mojih novih prijatelja, novih ljubavi, koje me zovu da zakoračim u novi život. Postat ću gimnazijalka, postat ću dio čuvene "ekipe" koja je sjedila u ovim klupama i sticala nova znanja. Moje misli razbistri poziv profesora da krenemo za njim. Osmijeh mi se vrati na lice i krenuh čvrstim korakom, putem koji sam ja odabrala. Putem koji će biti kako mnogi kažu najljepši period u životu.
I znate šta, nije me strah. Ljubav prema ovoj obrazovnoj ustanovi je jača od svega. Ljubav za znanje koje se stiče u gimnaziji je nenamjerljiva. I tako sam ja od danas gimnazijalka i sa ponosom ću to svima kazati.
Nema komentara:
Objavi komentar