Događaj koji pamtim

Vrijeme kao da je stalo. Mnoštvo ljudi prolazi pored mene, a ja nijemo gledah u nekom nepoznatom pravcu pokušavajući da ukradem još ono malo te ljetne noći. Osmijeh mi odzvanja u ušima,nas dvoje se smijemo,bez prestanka,za doručkom,ručkom,večerom. Smijemo se pred spavanje. Kao da smo se samo smijali cijelo moje djetinjstvo. "Ena, ćao, mi idemo" dobaci mi poznat muški glas. "Vidimo se ujutro" , reče moj brat Goran, nasmijan kao i onog jutra, dana i večeri. Taj ne glas vrati u stvarnost. "Već ideš"? upitah ga. "Da, idemo zora već sviće, zar ne primjećuješ"? Pa kako da primjetim,pomislih u sebi, za mene je vrijeme stalo. Kroz zube procjedih jedva ono "ćao" i okrenuh se prema prozoru. Taj dan mi je bio brskrajno dug, ustala sam jako rano, kako bih pomogla roditeljima u posljednim pripremama za vjenčanje moga brata, ali i kako bih što duže bila u njegovom prisustvu. Pokušala sam zaustaviti vrijeme i svaku minutu pretvoriti u sate,a svaki sat u dane. Pokušala sam ne biti tužna. Ne bijaše uopće tako, bila sam tužna, ali to je bila ona samo meni poznata "sretna tuga", zbog njega,jer on je bio presretan. Dan kao iz bajke,ljepote i sreće na sve strane,nikad više pozitivne energije na jednom mjestu. Uživala sam u sreći svih ljudi oko mene, i ja sam bila sretna,ali pomalo izgubljena u tom vremenu. "Čestitam ti od srca, želim da budeš najsretniji čovjek na svijetu, a ja ću biti najsretnija sestra", kazah mz nakon čina vjenčanja. Iskreno se nasmija poljubi me u obraz i reče "Hvala Enči-Menči". Ostatak priče je poznat gotovo svakoj sestri,bratu,bračnom paru. Ništa se bitno ne promijeni u mom životu,čak što više i sad se smijemo,samo sad nas je više i taj osmijeh poprima neku skroz drugu dimenziju. Sad smo mnogo,mnogo sretniji i zadovoljniji. Vraćam se na početak priče, ovo za mene bijaše najteži,najstresniji ali i najsretniji dan u životu. Ovo za mene bijaše najljepši događaj,koji ću pamtiti cijelog života.

Najgori praznik / The worst holiday

Evo jedan sastav i na engleskom ako kome zatreba !!! :)

Last summer, my two friends and I planned to go to the seaside without our parents. We were looking forward to that holiday. We were happy because we would be free. At last that day came and we traveled and found our rooms in a private house. We spent 6 beautiful days. We were swimming,sunbathing, playing volleyball on the sand, at the beach. In the evenings we were playing cards,dancing in pajamas and making jokes. We were not sleeping all night. That last day of our holiday we woke up at 12 o'clock, had breakfast and went to the beach. One of my friend was in the sea. She was playing with a ball. Suddenly she screamed "Help" . We ran to her and saw that her foot was bleeding because she stood on the piece of a broken bottle. One man helped as to take her to the nearest first aid department. They pulled out the glass from her foot and out the bandage. We were so terrified because of that accident that spoiled our holiday.

Stojim na raskrsnici života

Stojim pred čuvenom bihaćkom Gimnazijom. Drhtavim korakom približavam se vratima kroz koja su prije više desetina godina prolazili Branko Ćopić, Enver Krupić. Mnogi moju vršnjaci osjećaju se isto kao i ja.

Bujica emocija prolazi mi kroz glavu. Odjednom vraćam film prije osam godina. Isti strah i ista bura emocija prolazila mi je kroz tijelo kada sam krenula u prvi razred osnovne škole. Na licima sedmogodišnjaka i njihovim roditelja ogledao se isti strah. Strah od nepoznatog. I nakon kratkog vremena taj strah nestaje, ostaju samo velika prijateljstva i simpatije. Evo sada nakon osnovne škole i osam lijepih godina stojim sa istim strahom na raskrsnici života. Moj strah u nekoliko trenutaka nestaje čuvši glas moje najbolje prijateljice koja me uhvativši za ruku trgnuh iz mojih misli. Odjednom jasno čujem glas mojih novih prijatelja, novih ljubavi, koje me zovu da zakoračim u novi život. Postat ću gimnazijalka, postat ću dio čuvene "ekipe" koja je sjedila u ovim klupama i sticala nova znanja. Moje misli razbistri poziv profesora da krenemo za njim. Osmijeh mi se vrati na lice i krenuh čvrstim korakom, putem koji sam ja odabrala. Putem koji će biti kako mnogi kažu najljepši period u životu.

I znate šta, nije me strah. Ljubav prema ovoj obrazovnoj ustanovi je jača od svega. Ljubav za znanje koje se stiče u gimnaziji je nenamjerljiva. I tako sam ja od danas gimnazijalka i sa ponosom ću to svima kazati.

Šetnja pokraj predivne rijeke

Pred sam kraj školske godine bila sam strašno umorna, bezbroj kontrolnih radova, svakodnevno ispitivanje nastavnika. Sve me je to opteretilo i shvatila sam da mi treba malo odmora.

Jedan vikend odlučila sam sa roditeljima provesti na obalama rijeke Une. U nekoliko kilometara udaljenom od same jezgre grada, bihaćkom naselju Lohovo živjelo se skroz drugačije. Život bez automobila, električne energije, uz miris roštilja i svježe pokošene trave činilo mi se ao pravo osvježenje.

Nakon ručka, odlučila sam se prošetati kraj rijeke Une. Imala sam osjećaj da joj nikad nisam bila bliža. Tako mirna, modro zelene boje pričala je svoju priču. Za razliku od majčine utrobe Una u svojoj nosi bezbroj života, pružajući joj stopostotnu sigurnost.

Okrenuh se oko sebe, prizor je nevjerovatan. Nebo plavo bez oblačka, samo lagani vjetar toplo dopiru do mene, samo lagani vjetar toplo proljetno poslijepodne čini ugodnijim. Zvukovi koji dopiru do mene nekada su mi bili strašni. Sada su najljepša melodija za moje uši. Sjela sam na jednu drvenu klupu, zažmirila sam i udahnula dubok. Tolika ljepota nije se mogla riječima opisati. Salix babylonica ili Žalosna vrba, kako se kod nas u narodu kaže, plakala je ali ne glasno nego tuho u sebi, oplakujući nešto što meni nikada neće biti jasno.

Trgnuh se kao iz sna. Nisam sigurna koliko sam dugo sjedila. Ljepota viđena tog dana, ali ne svakidašnja nego ona koju je u tom trenutku zabilježilo oko zauvijek će ostati u mom srcu. U povratku, Una i dalje teče, boja je nešto tamnija, ali ipak prekrasna. Vrebe će i dalje plakati i u čudu ostavljati sve slučajne prolaznike.

Sada sam na raspustu, nisam umorna ali sam ipak željna ljepote, i onda se sjetim riječi pokojnog čika Boška Marjanovića " Otvori oči Una je pred tobom ". Ja sam prvi put na pravi način otvorila oči i doživjela Unu. Ne želim ih nikad zatvoriti. :)

Jutro u mom gradu

Već godinama čim se probudim pogledam kroz prozor svoje sobe. Svaki put bez obzira koje godišnje doba bilo, slika je drugačija. Jedno jutro pokušala sam zapamtiti detalje koje sam vidjela.

Ulica pusta. Mislim da je bilo jako rano. Sve pusto, samo se negdje u daljini čuje cvrkut ptica. I one se bude. Ta tišina, kao da se priprema za buku koja će preplaviti moju ulicu i grad. Moj grad okupan rosom. Morala sam izaći na ulicu kako bih uživala u toj ljepoti. Miris lipe u blizini moje kuće popravljala mi je raspoloženje. Ugledala sam prolaznika. Pogledali smo se. On je isto bio raspoložen. Ovo jutro je zaista bilo čarobno. Najednom, mnoštvo ljudi, djeca su krenula u školu, a oni stariji na posao. Ovo jutro se ipak razlikovalo od onih ostalih. Ovaj put prolaznici su bili nasmijani, djeca raspoložena i naspavana. Sve je bilo zaista drugačije. Čak je i nebo bilo čudno. Nigdje oblačka, a Sunce tako nasmijano da je i meni izmamilo osmijeh na licu. Vratila sam se u kuću. Bilo mi je vrijeme da se spremim za početak novog radnog dana. Ja sam bila tog jutra mnogo sretnija i poletnija. Dan mi je bio ispunjen osmjehom i srećom. To jutro, jutro u mom gradu je bilo zaista posebno, Više se takvo jutro nije ponovilo, ali nisam ni žalila. Još pamtim miris lipe, jarko Sunce i nasmijane prolaznike.

Sastav o jeseni

U moj grad već je zakoračila ona tamna i mračna jesen. Osjeti se u zraku, iako promjene nisu još potpuno vidljive. Jesen ima svoje čari koje pokazuje u početku svoje vladavine, ali pokazuje i oštrinu kada u potpunosti zasjedne na svoje prijestolje. Morala sam bar na kratko prošetati gradom, da vidim tu jesen, da je pozdravim.

Bilo je suho i pomalo hladno vrijeme. Nisam sigurna koliko sam dugo šetala.Onako izmorena od same sebe sjela sam na klupu pored rijeke. Bio je prelijep prizor. Rijeka Una je bila u svojoj punoj snazi, mutna, brza i silna. Sada je njeno vrijeme, ona je sada najbučnija i najmočnija. U daljini čujem neprestanu buku pila za rezanje drva koja nadjačava prekrasnu pjesmu ptica. Sunce više nema onu toplinu i snagu. Umorno je, ali nekako se probija kroz oblake. Vide se samo male zrake sunca, koje nam vraćaju volju za životom. Priroda se mijenja. Drveće i biljke su razgoličene. Lišće više nije zeleno, ono je dobilo novu boju. Ponegdje žuto, a ponegdje smeđe. Razmišljam, ova jesen nam je rashladila tople noći, jutra obavila sa sivom i tmurnom maglom te ih okupala kapljicama rose. Jesen nas je natjerala da nosimo topliju odjeću i da se zadržavamo u toplim domovima. Voćnjake je lagano dotakla. Prošla je vinogradima, gožđu dala konačnu slatkoću. Zavirila je i u polja. Poslala nam vjetrove da lišće raznese na sve strane. Trgnuh se kao iz sna. Nisam bila sigurna koliko sam dugo sjedila. Gledam, pored mene prolaze zaljubljeni parovi, koji su bez obzira na vrijeme sretni i nasmijani. Grad se odmara od ljeta , Sunca i vrućina. Svi se polako zatvaraju u porodični krug.

Ljepota viđena tog dana zauvijek će ostati u mom srcu. Sve me ovo podsjeti na pjesmu grupe Parni valjak " Jesen u meni " . Možda je jesen tmurna, siva i hladna, ali ona za moj grad znači ljubav, toplinu i trajnost. Šta ima ljepše od ljubavi, pa makar to značilo mokre ulice, hladnoću i maglu ?

MOJ STRAH !

Vraćam misli i sjećanja u nazad i razmišljam čega sam se najviše plašila. Rat nisam zapamtila jer sam bila mala. Imala sam lijepo djetinjstvo sve dok se nisam razboljela.

Nisam se plašila svoje bolesti sve dok mi mama i doktor nisu rekli da moram na operaciju. Nisam mogla vjerovati. Svijet mi se okrenuo, zaplakala sam. Najviše sam se bojala kako ću zaspati prije operacije. Strah na ono najgore me proganjalo. Nisam mogla spavati noćima. Svi su bili zabrinuti za mene. Trudila sam se da ne zabrinjavam ikog oko sebe, ali mi nije uspijevalo. Dva dana prije moje operacije u sobu došla je osmogodišnja Katarina iz Karlovca. Čekala je svoju četvrtu operaciju noge. Bila je jako vesela. U njenim očima nije bilo straha i brige. Rekla mi je da se ne bojim, i taj dan sam se bolje osjećala. Nisam razmišljala o operaciji, a mama i brat su bili mnogo sretniji. Odlučila sam da ću pobijediti strah. Došao je dan za operaciju, Katarina mi je stisnula ruku i rekla da će sve biti uredu. Nakon njenih riječi otišla sam u operacionu salu i više se ničega ne sjećam. Znam samo da sam se probudila u bolovima, ali sretna. Oko mene su bili ljudi koje najviše volim, okrenula sam glavu i vidjela Katarinu koju su pripremali za još jednu operaciju. Nasmijala mi se i mahnula. Nisam joj uspjela ništa reći, ali je znala da joj želim sve najbolje. Kasnije sam išla na još jednu operaciju, i nisam se plašila.

Moj strah zauvijek je pobijeđen zahvaljujući Katarini. mojoj hrabroj prijateljici !!! :)))